Monokromije/Monochromy




Monokromija na dvije fakture


Prošlo je već gotovo čitavo stoljeće otkako je Kazimir Maljevič naslikao Bijeli kvadrat na bijeloj podlozi. Time je došlo do još jednog avangardističkog napada na granice umjetničkog stvaralaštva. Što je još važnije, Maljevič je slikanjem monokromne slike postavio temelj za jedan bitno drugačiji pristup mediju slikarstva koji je među umjetnicima našao odjeka osobito u drugoj polovici prošlog stoljeća i to kod slikara poput Yvesa Kleina, Roberta Rymana, Piera Manzonija, Lucia Fontane i drugih.



Bezimena površina 9, ulje na platnu, 170cm x 200cm, 2015.


Za osječkog umjetnika Roberta Fišera rekao bih da je prolazio uobičajen put umjetničkog sazrijevanja, ali s jednom bitnom razlikom. Uobičajeno je da umjetnici za vrijeme obrazovanja polaze od njima osobito dragih velikih umjetničkih ličnosti, usvajaju manualne komponente umjetničkog rada te se postepeno pokušavaju izdići i na temelju usvojenog umijeća izgraditi prepoznatljiv individualni stil. Za Fišera je simptomatično što nastoji razgraditi same temelje vlastitog slikarskog obrazovanja. Usvojivši klasične umjetničke tehnike za vrijeme studija na osječkoj Umjetničkoj akademiji, Fišer ih postepeno odbacuje. Kronološki prateći njegov rad, može se vidjeti da figuracija ustupa mjesto apstraktnim formama, broj elemenata se iz slike u sliku smanjuje, a boje blijede. „Sve to nastaje“, kako sam kaže, „iz unutarnje potrebe“ ili nutarnje nužnosti, kako bi rekao Kandinski. Ono što Fišer radi u svom posljednjem slikarskom ciklusu odražava umjetnikovu hladnu agoniju, rezignaciju do koje ga je dovela nemogućnost da se naslika nešto novo, nešto originalno. Čak i ako to ne misli, rekao bih da Fišerovom glavom prolazi Trbuljakova rečenica: „Ne želim prikazati ništa novo i originalno“. No, Fišer ipak prikazuje nešto jer to traži njegovo umjetničko biće, on uspijeva pronaći način da izrazi vlastiti umjetnički poriv i da nam pokaže nešto, formom i bojom krajnje simplificirano, ali opet isprepleteno mrežom značenjskih mogućnosti.


Bezimena površina 8, ulje na platnu, 170cm x 200cm, 2015.



Bezimena površina 7, ulje na platnu, 140cm x 140cm, 2014.


S vremenom mu glavna okupacija postaje negacija samog slikarskog medija te propitivanje i istraživanje njegovih mogućnosti. Pojam "propitivanja" i "istraživanja" određenog umjetničkog medija već je odavno poznat, kako na internacionalnoj, tako i na hrvatskoj umjetničkoj sceni. No, gotovo svaki umjetnik igru s umjetničkim medijem doživljava na sebi svojstven način i shodno tome mu pristupa, a moguću bojazan od neoriginalnosti, epigonstva ili kiča, odagnati će postmodernističko shvaćanje originalnosti prema kojem je „originalnost“, kako piše Denegri, „jedno od osnovnih svojstava, ideala i vrednosti u umetnosti epohe modernizma i naročito u sklopu istorijskih avangardi“ dovedena u pitanje i opovrgnuta.




Bezimena površina 6, ulje na platnu, 140cm x 140cm, 2014.




Bezimena površina 5, ulje na platnu, 140cm x 140cm, 2013.




Bezimena površina 4, ulje na platnu, 120cm x 180cm, 2013.


Fišerova umjetnička igra sa slikarskim medijem postaje jasna kada se stane pred njegova vrlo velika monokromna slikarska platna. Unatoč tome što platna boji bijelo ili crno, već nam pri letimičnom pogledu postaje jasno da se na obojenoj površini koju promatramo ipak nešto zbiva. Umjetnik naše oko pokušava aktivirati kombiniranjem različitih vrsta tekstura. Uvijek su prisutne dvije teksture – jedna koju izvodi kistom i druga za čiju izvedbu koristi spužvasti valjak. Vrlo preciznim oblikovanjem linija i površina različitih tekstura, umjetnik monokromnom platnu udahnjuje vrlo osebujnu živost. Uz to što su monokromna, Fišerova su djela i taktilna budući da je dodirom različitih tekstura oslikane površine moguće ostvariti još direktniji i neposredniji kontakt s djelom, dublji i iskreniji od onoga koji ostvarujemo očima. Da nas sama djela ponekad mogu zavarati pokazuju bijela platna kod kojih se pod određenim kutem osvjetljenja javlja efekt 'nerazlikovanja tekstura' pa se pred promatračevim očima nalazi čisto bijelo platno na kojem se ništa ne zbiva. Monokromijom, odabranom iz svojevrsne pobune protiv korištenja slikarskog medija prvenstveno u službi mimesisa, Fišer opet pokušava pokazati kako slikarsko platno živi kao umjetničko djelo unatoč tome što nema ni najmanju ambiciju podražavati stvarnost ili pak biti prozor u svijet. Pitamo se zašto li je to potrebno toliko puta ponavljati i zbog čega su do danas brojni umjetnici inzistirali na tome da ukažu kako slika nije realističan prikaz stvarnosti. Vjerojatno zato što još uvijek postoji mnoštvo onih koji to ne mogu, ne žele ili ne znaju prihvatiti.




Bezimena površina 3, ulje na platnu, 120cm x 180cm, 2013.



Bezimena površina 2, ulje na platnu, 120cm x 180cm, 2013.




Bezimena površina 1, 120cm x 120cm, ulje na platnu, 2012.


Fišer u svoje radove ne želi uvesti metafiziku, a u svom radu želi ostati staložen i racionalan. Raspored površina različitih tekstura ne nastaje pukim automatizmom, već je rezultat brojnih predradnji. Međutim, konačni produkt njegova rada, odnosno svako pojedino slikarsko djelo, ipak nije tek čisto racionalna konstrukcija lišena bilo kakvog značenja. Gledajući Fišerove radove u ambijentu njegova ateljea, nepostavljene na zid i bez kvalitetnog osvjetljenja koje bi nam omogućilo uočiti različite teksture oslikane površine, pomislimo kako se umjetnik tek priprema nešto naslikati, kako je tek pripremio platno da se na njemu konačno izrazi. Te površine slikarskih platna ne doživljavamo kao gotova djela, nego kao djela koja su još uvijek u procesu; ne kao slike, nego kao antislike koje pokušavaju opovrgnuti gotovo sve karakteristike klasične slike. No, možda Fišer svoja djela, i sam nesvjestan toga, uopće ni ne dovršava. Kada završi s procesom stvaranja i pomisli kako je stavio točku na – i –, mi kao promatrači dovršetak tog procesa prije možemo shvatiti kao trotočje, još ne dovršenu rečenicu. Može se reći da Fišer u želji da iz svog rada udalji metafiziku, nju indirektno uvodi oblikujući neke nove, monokromne i za svakog promatrača posve individualne realnosti, stvarnosti, svjetove.


Igor Loinjak


Skice za nešto veće, ulje na platnu, 2015