Nježna destrukcija/Gentle destruction


Robert Fišer predstavlja četiri rada objedinjena čvrstim i konzistentnim konceptom. On se već neko vrijeme bavi propitivanjem mogućnosti slikarstva kao umjetničkog medija. U Fišerovim očima slikarsko platno polako prestaje biti statična podloga koja mirno podnosi sve što se na nju nanese. U vlastitom radu od tradicijskog pristupa zadržava tek potrebu da platno ispuni bojom oblikujući bilo figurativan bilo apstraktan prizor. Tradicijski bi orijentiran slikar na ovome zastao ufajući se kako je svoje platno već samim time uzdignuo na višu ontološku razinu i osigurao mu neupitan status estetskog objekta. Fišer, međutim, odlučuje ići dalje. Drugu bi se fazu njegova pristupa moglo nazvati enformelističkom. Strugajući oslikano slikarsko platno, umjetnik destruira naslikani prizor. Štoviše, možda bi bilo točnije govoriti o autodestrukciji budući da on ne čini nasilje nad tuđim radom (ili tuđom idejom), kao što je Rauschenberg učinio s crtežom Willema De Kooninga, već nad svojim vlastitim. Ovaj autodestruktivan čin nema svrhu u samome sebi, nego služi tek kao jedna od etapa u kretanju prema krajnjem rezultatu. Degradacijom, odnosno struganjem materijala od kojeg bijaše sazdan prizor na slikarskom platnu, Fišeru preostaje samo amorfni skup ostruganih čestica boje. Upravo je ta ostrugana prašina krucijalan element potreban da bi se konačno zaokružio koncept koji umjetnik predstavlja.






Nastajanje u nestajanju, akril na platnu 208cm x 180cm, akrilna prašina, 2014.


Ulaskom u odjeljak izložbenog prostora u kojem su predstavljena Fišerova djela i dolaskom pred Nastajanje u nestajanju, koje nam se prema logici kretanja nužno nameće kao prvo, ostajemo krajnje iznenađeni. Umjetnik ovaj rad namjerno stavlja tik uz prolaz jer ostruganu boju rasipa ispred platna kojemu je pripadala raspoređujući je u format identičan formatu samog platna. Stojeći ispred velikog slikarskog platna postajemo njegovim sastavnim dijelom budući da podplate naše obuće preuzimaju na sebe dio prašine nastale struganjem boje kojom je platno bilo oslikano (time nastoji implicitno sugerirati kako su se na platnu prije početka destrukcije prizora nalazili otisci umjetnikovih stopa). Ovakvim postupkom promatrač postaje dio slike koju gleda, ona postaje dio njega te se upravo zahvaljujući promatraču širi galerijskim prostorom i odlazi izvan njega – u autobus, tamvaj, auto, stan, kuću... Rekao bih da Fišer do gotovo krajnje konsekvencije uspjeva radikalizirati mogućnost slike da stupi u što direktniji kontakt s promatračem. U tome mu pomaže i svjesno naglašavanje doslovnosti djela i odustajanje i od najmanjeg stupnja iluzionizma.




        


Negativ, akril na platnu 70cm x 100cm, akrilna prašina, 2014.


U Negativu se odnos prema ostruganoj prašini gleda s posve suprotnog stajališta. Rad je postavljen tako da visi sa stropa galerijskog prostora i oslikanom površinom gleda prema podu. Kao i kod Nastajanja u nestajanju, ovdje je oslikana površina na kojoj se nalazio crni pravokutnik također ostrugana. Umjesto da se prašina raširi po podu ispod samog platna, ona se po principu negativa baš ondje ne nalazi, već je raširena posvuda uokolo platna.






Automimesis, akril na platnu 70cm x 100cm, akrilna prašina, dijaprojektor, 2014.



Automimesis je realiziran zahvaljujući interakciji slikarskog platna obješenog na zid i projektorskog osvjetljanja usmjerenog prema njemu. Opet imamo postupak oslikavanja platna te njegovo naknadno struganje. Razlika se vidi u načinu prezentacije slikarske prašine i njezinu odnosu prema platnu. Postavljajući istresenu prašinu u formi stošca na postament između projektora i platna, svjetlost na platno na kojem je prethodno bio naslikan crni trokut preslikava prašinu s postamenta čineći je opet esencijalnim dijelom platna s kojim je u jednom trenutku prošlosti činila jedinstveno biće.






Čaša puna slike, akril na platnu 70cm x 50cm,akrilna prašina,čaša, 2013.


Posljednji Fišerov rad izložen na ovoj izložbi konceptualno slijedi prethodne. Čaša puna slike sadrži dodatnu inovativnu komponentu i donosi novu razlikovnu jedinicu unutar jedinstvenog umjetničkog/slikarskog koncepta. Usmjereno svjetlo na dnu prostorije otkriva bijelo platno pred kojim se na postamentu nalazi čaša ispunjena bijelom prašinom. Modelom analogije prema ostalim radovima opravdano je pretpostaviti kako se u čaši nalazi prašina nastala struganjem slikarskog platna. Međutim, kod ovoga nam rada ostaje nešto zagonetniji direktan međuodnos između platna i čaše sa slikarskom prašinom. Na prvom je djelu ostrugana površina platna sadržavala otiske umjetnikovih stopa na što su se direktno referirali otisci stopa posjetitelja koji su gacali po slikarskoj prašini raširenoj ispred platna. Kod Negativa se radilo o crnom pravokutniku kojeg je umjetnik aluzijom na negativ raspršio tako da se nalazi svuda, osim ondje gdje bi trebao biti. U trećem je radu pomoću svjetlosti prašina opet 'vraćena' platnu kojem je nekada pripadala i to iznova u formi trokuta. Što se onda ovdje zbiva? Da bi se zadovoljio autorov predstavljeni misaoni okvir, može se pretpostaviti da je na platnu bilo naslikano ono u što se trenutno gleda – postament sa čašom. Praznom ili ispunjenom prašinom? Prije bi se moglo reći praznom jer je tek struganjem naslikanog prizora zadovoljen uvjet da se čaša može ispuniti onom tvari koja se trenutno u njoj nalazi. Usprkos logički zadovoljavajućoj pretpostavci, potrebno se pomiriti s činjenicom da spomenutu pretpostavku nije moguće empirijski opravdati. No, je li to uopće potrebno?

Promatranjem i promišljanjem izloženih radova, mislim kako je posve opravdano reći da je Fišer na vrlo uvjerljiv način slikarsko platno podvrgnuo dekonstrukciji u onom obliku u kojem je to Derrida napravio s književnim tekstom: „A ipak, ako se čitanje ne može zadovoljiti udvostručenjem teksta, ona ne može ispravno usmjeriti tekst na drugo nego na njega, ka referentu (metafizički, povijesni, psiho-biografski realitet, itd.), ili ka značenju izvan teksta čiji bi predmet morao biti i imati mjesto izvan jezika, to jest značenju koje mi ovdje pridajemo ovoj riječi, izvan pisma općenito.“ Umjetnik slikarsko platno dekonstruira ne operirajući ničime osim njim samim i onime što je na njemu naslikano. Fišer nam u svojim radovima pokušava prezentirati koje su mogućnosti slikarstva u današnjem vremenu istodobno naglašavajući kako je slikarstvo kao medij uvijek iznova u prilici umjetniku ponuditi dovoljno prostora za istraživanje.
Igor Loinjak










































Foto: Ana Petrović         
         Josip Kaniža

BURE BARUTA 3

31. 1. 2014.

Galerija Kazamat

Osijek